Petar Korunić

Životopis

Rođen je 6. srpnja 1939. u Smokvici na otoku Korčuli, nedaleko od uvale s lučicom Brna, o kojoj je rado govorio cijeloga života. Na Korčuli je stekao prva životna iskustva, a zatim je otišao u Zagreb, gdje je 1967. diplomirao povijest i filozofiju na Filozofskom fakultetu.

Nekoliko je godina radio kao gimnazijski nastavnik u Zagrebu, Drnišu i Hvaru. Godine 1971. zaposlio se kao asistent na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je proveo glavninu radnoga vijeka i prošao sve stupnjeve do redovitog profesora (1995.). Doktorirao je 1982. disertacijom o hrvatsko-slovenskim političkim odnosima u vrijeme oblikovanja jugoslavenske ideologije od 1848. do 1874.

Predavao je kolegije Povijest Srednje i Jugoistočne Europe u 19. stoljeću (1790.–1918.) te, prema bolonjskom programu, Europske regije i hrvatska povijest u 19. stoljeću (1790.–1918.). Predavao je i na poslijediplomskim studijima Odsjeka za povijest i Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Kao sveučilišni nastavnik bio je metodičan i zahtjevan, ali korektan i pravedan; generacije studenata pamte njegove tablice na ploči i popis ispitne literature od pedesetak naslova.

U mirovinu je otišao 1. listopada 2009. i svakodnevicu na fakultetu zamijenio svakodnevicom u čitaonici Hrvatskoga državnog arhiva. Umro je u Zagrebu 7. kolovoza 2018. Bio je nositelj Reda Danice hrvatske s likom Antuna Radića.

„Profesor Korunić bio je marljiv stručnjak, autentični lučonoša muze Klio i poticajni humanist širokih pogleda.“

Znanstveno djelo

Proučavao je mnoge probleme hrvatske povijesti 19. stoljeća: hrvatsko-slovenske, hrvatsko-srpske i hrvatsko-mađarske veze i odnose, jugoslavizam i federalizam, ideje i ideologije, hrvatske nacionalne programe, revoluciju 1848.–1849., fenomen nacije i etniciteta, pojavu i izgradnju moderne hrvatske nacije, početke moderne statistike u Hrvatskoj te povijest školstva u Hrvatskoj i Slavoniji. Bio je glavni istraživač više znanstveno-istraživačkih projekata.

Tumačio je da moderna nacija nije rezultat „buđenja nacionalne svijesti“, nego proizvod modernizacijskih procesa, te da moderne nacije nastaju i razvijaju se tijekom duge epohe moderne, od kraja 18. do kraja 20. stoljeća, a ne u srednjem vijeku. Zastupao je gledište da su se hrvatski narodnjaci već u ilirskom pokretu, a napose 1848.–1849., jasno opredijelili za hrvatski nacionalni program i preuređenje Habsburške Monarhije u srednjoeuropsku konfederaciju, a ne za južnoslavensku „nacionalnu“ državu. Godine 1848.–1849. vidio je kao trenutak nastanka osnovica građanskoga društva u Hrvatskoj, a modernu statistiku Habsburške Monarhije kao ključan izvor protiv mitova i stereotipa o narodnosti.

Važnije knjige

• Jugoslavenska ideologija u hrvatskoj i slovenskoj politici: hrvatsko-slovenski politički odnosi 1848.–1870. 1986.
• Jugoslavizam i federalizam u hrvatskom nacionalnom preporodu 1835.–1875.: studija o političkoj teoriji i ideologiji 1989.
• Rasprava o izgradnji moderne hrvatske nacije: nacija i nacionalni identitet 2006.
• Naselja i stanovništvo hrvatskih pokrajina 1750.–1857. godine, sv. 1–2 2018.
• Naselja i stanovništvo hrvatskih pokrajina 1828./1830. godine 2019.

Arhivska istraživanja

U mirovini je nastavio višegodišnji obiman rad u arhivima. Istraživao je povijest školstva u Hrvatskoj i Habsburškoj Monarhiji, pojavu i razvoj moderne historijske statistike, popise stanovništva u hrvatskim pokrajinama, socijalni, ekonomski i kulturni položaj seljaka nakon 1848., visinu i strukturu njihova oporezivanja, veličinu posjeda i produktivnost te organizaciju zdravstva u 19. stoljeću.

Pronašao je i snimio golemu, većinom neistraženu povijesnu građu — desetke tisuća fotografija arhivskih dokumenata iz dvadesetak fondova u više arhiva:

• o školstvu u Hrvatskoj i Slavoniji 1848.–1861. — preko 80 kutija građe iz više fondova;
• popis stanovništva Hrvatske i Slavonije 1849. — deset opsežnih knjiga izvora;
• popis stanovništva Hrvatske i Slavonije 1851. — preko 15.000 snimaka dokumenata;
• dosad neobjavljene popise stanovništva Vojne krajine iz 1869. i 1872.;
• tzv. Kukuljevićevu anketu iz 1850., izvanrednu etnografsku i statističku anketu, čije je prepisivanje organizirao;
• građu o svim područjima života stanovništva Hrvatske i Slavonije 1848.–1861., koja svjedoči o modernizacijskim procesima, ali i o vrlo teškom stanju većine stanovništva.

Sustavno je prikupljao stare knjige, zbornike i enciklopedije iz 18. i 19. stoljeća o školstvu, privredi, stanovništvu, etnicitetu i nacijama — više od 10.000 svezaka namijenjenih Hrvatskom državnom arhivu. Iz tog je rada nastalo nekoliko tisuća stranica rukopisa o naseljima i stanovništvu hrvatskih pokrajina od 1750. do 1857.; posljednju knjigu toga djela uspio je vidjeti samo u prijelomu.